Usporedi.hr

Od Facebooka utrnula ruka...  

Nisam dobar s konfjuterima.
S petnaest sam za rođu dobio Spectruma pa se igrao, najviše Decathlon i Match Point.
Na Match Dayu sam ga zakuco šakom i probio i dasku pod njim.
I prvi put upotrijebio izraz koji danas koristi većina populacije – prokleta gumica... 

S osamnaest sam posudio Komodorca od frenda pa se i opet igrao, najviše Decathlon, neprežaljeni kružni BMX simulator (ima li ga itko!?) i hokej jedan na jedan - Hat trick.
Pa na Decathlonu strgao frendov joystick.
Pa otplaćivao...
Još šarafim onu glavu od kazića, nikad kraja... 

U međuvremenu sam nešto drkuljio u srednjoj po Orlovima, Supovima, Mupovima ili nekim drugim čudnim nefunkcionalnim pticama, a najveći mi domet bio da sam curi u klupi do sebe, dok je ona piškila - razmiješao slova na tastaturi.
I naučio što je Abakus.

S trideset sam od frenda kupio polovni PC za 700 njemačkih maraka.
Trajao je koliko i njemačka marka.
A na njemu sam se, za promjenu - igrao.
Red Dooma, red Arkanoida, nikad ništa pretjerano... 

Danas imam neki klasični PC za 5.000 kuna s ekranom i ostalim privjescima i ne igram se jer sam već veliki.
Iskreno, nekih pet godina nisam ni dobio volju da sjedim i grbim se dok bi za to vrijeme mogao seksat, kuhat sarmu ili pak zarađivat lovu.

I, kako to već obično biva, pred mjesec dana mi reklo da ima super geografska igrica na fejsu.
Geo Challenge.
Kako to nekako metalno i tusto zvuči.
I predugačko.
Previše tih č i đ-ova.

Mozak i duša su govorili, nemoj Ribice, nemoj rađe, odi premaži parket, skuhaj poriluka za juniora, opet su ti vodilice popadale, treba i slike zakucat…
Znaš da si plodno tlo za kretenarije, dobro znaš... 

Ali ne.

Ja, jedan profesor Geografije u mirovanju pa da barem na kratko ne luknem igricu koja se bazira na znanju iste, drage mi znanosti!?
Nema šanse. 

Upalih Fejs.
Općenito sam navučen na Fejs.
Jedno sam vrijeme pauzirao kad su me gazde retaji maknuli zbog navodnog spamanja, jer sam slao previše poruka...
Na sajtu za dopisivanje!?
Kreteni, ali kad tamo već mogu na profil stavit slike na kojima sam si dobro ispao (Komiža, ljeto 1993.), a to rade i druga bića, i eto ti interakcije... 

Na Fejsu ne uzgajam virtualne biljke, ne parkiram aute nit šaljem poklone, nakon tri tjedna odustao čak i od Texas Hold’ema...
Jer sam se vratio pripit kasno doma pa išao blefirat s Turcima...
Looser.
Jedino još kupujem prijatelje a i to rijetko.
Ne dirajte mi Ivu Jerković!

I tako, nekako dođem do poziva za igranje.
Da, dopuštam da me pustite da se igram, što podrazumijeva da mi sad deset Indijaca širom svijeta čita privatne mejlove, ali nema veze...
Učitavanje.
Firma se zove Playfish, egotriper u meni odmah likuje. 

I počnem.
Red zastava, red obrisa država, red gradova, red znamenitosti…
Svaki frtalj igre traje minutu, ako zasereš možeš ispočetka, što ti ubije cca pola minute.
Dovoljno da se lupiš šakom u čelo jer si zamijenio Poljsku za Monako... 

Prva četvrt ti daje da biraš kojoj državi pripada zastava od ponuđenih šest.
Druga nudi izbor četiri države koje treba skužit po njihovim obrisima, nakon par sekundi ti dođe u pomoć obris okolnih država.
Na trećoj tražiš gradove đojstikom na karti svijeta.
Na zadnjoj pak poznate lokacije prema fotografiji, Taj Mahali, Aje Sofije i to... 

Zastave su divne.
Ne bi nikad naučio sve napamet da su mi na papiru pred nosom, a sad znam razlikovat Belize od Bosne i Burundija.
Obrisi nisu fer jer su iste veličine Nepal i Grenland.
Koji nije država, al ono...
I gadno je kad ulete neke srednjoameričke i srednjeafričke.
Zato Južna Koreja uvijek dođe triput. 

Gradovi su tak-tak, ne kužim način bodovanja – “fer”, “dobro”, “perfektno” i “fulo si”.
Kao i sićušna sela u Dakoti za koje niko nikad nije čuo. 

Landmarks ili likacije su najlakše za varat jer ih nakon mjesec dana većinu znaš napamet.
Rekord sam skinuo kad sam napamet počeo s Kipom Slobode, Washingtonom, sidneyskom operom, Uluruom i Fujijem. 
Al me skužio comp pa sad šara...

Isuse, kako zarazno, Isuse, kako dobro…
Prvih mjesec dana sam se igrao istraživački, a onda mi je kao i cura nakon tri mjeseca – sve prešlo u kolotečinu i lagano se zamorih.

Uskoro sam počeo shvaćat svoje greške, skužio da Rumunjska ima zastavu Čada ali okomito, kao i Peru Austrije, da Indija ima istu ko Tađikistan, ali apšisalu i da uvijek umjesto Engleske stisnem Veliku Britaniju koju miješam s Australijom, a da srećom nikad ne stave Novi Zeland i Australiju jer su iste.
Kao i Gana, Burkina Haso i Mujo i one iz tog kvarta, žuto-crveno-zeleno.
A i Bolivija s njima.
I uvijek mi je Belize nekako Afrički a Sao Tome, dabome – američki...
U brzini zamijenim Sloveniju i Slovačku, a kad to napravim i s Hrvatskom – gasim zauvijek.
I glup je način bodovanja jer nesmeš fulat u sredini – gubiš milijardu bodova, kao u bowlingu. Pravom. 

Danas se ljutim i na tvorce i gazde Playfisha - zašto mi nekad zašteka veza pa se zmrzne a ja bi mogo zubima žicu ščupat do Ha tea, uf… 

I tak, prođe otad tri mjeseca, ja dobio diplomicu na dnu ekrana da sam odigrao 100 puta, rekord od 39 i nešto tisuća ne mrda, a ja sve manje visim na Geo Challengeu.
Ali sam se ozbiljno bio navukao, i još se ponekad tu i tamo s guštom vratim.
E kad bi barem i stan tako pospremao...
Odoh rušit rekord!

Kolumna Prva: Powizdio za Wiijem

Kolumna Druga: Plazma vs. LCD